Oči su ogledalo duše, otkrivaju duboke emocije koje bismo možda htjeli sakriti.
Iako moderna nauka isključuje postojanje duše, pretpostavlja se kako postoji zrno istine u ovoj staroj izreci. Naime, ispostavilo se da oči ne reflektuju samo ono što se dešava u mozgu, već mogu utjecati i na način na koji se sjećamo stvari i donosimo odluke.
Nismo uvijek svjesni kretanja naših očiju
Naše oči su u stalnom pokretu, i dok su neki od tih pokreta pod svjesnom kontrolom, mnoga kretanja se dešavaju podsvjesno. Kada čitamo, na primjer, pravimo seriju manjih i brzih pokreta koji se hitro fiksiraju na jednu riječ nakon druge. Kada uđemo u sobu, brzo radimo više manjih pokreta da bismo ‘skenirali’ prostor. Tu su i manji, nenamjerni pokreti koje radimo dok hodamo da bismo kompenzirali kretanje u našoj glavi i stabilizirali pogled na svijet. Tu je, naravno, i brzo kretanje očiju dok spavamo ili REM faza sna.
Ono što sad postaje jasno je da neka kretanja mogu zapravo otkriti proces razmišljanja.
Nedavno istraživanje pokazuje da je širenje zjenice povezano sa stopom nesigurnošću pri donošenju odluka: ako neko nije siguran o odluci, osjećaju se pomalo uzbuđeno zbog čega se zjenice šire.
Ova promjena u oku može otkriti šta će reći onaj koji donosi odluku: jedna grupa istraživača, na primjer, otkrila je da je praćenje širenja zjenice moguće predvidjeti kada se oprezna osoba koja obično kaže „ne“ sprema da kaže „da“ za neku odluku.
Istraživači su dalje otkrili da smjer i veličina oka i pokreta mogu predvidjeti da li će broj koji će reći biti manji ili veći od prethodnog, i koliko. Oči ispitanika bi se usmjerile prema desno ako bi rekli veći broj, a dole i lijevo ako bi rekli manji broj. Ovo sugerira da nekako povezujemo apstraktne prikaze brojeva u mozgu s kretanjem u prostoru.
U jednom od istraživanja 24 studenta bili su ispitanici, i svakog od njih upitano je da oprezno analiziraju seriju predmeta koji su im se pokazali u jednom uglu kompjuterskog ekrana. Ispitanici bi onda slušali seriju izjava o predmetima koje su vidjeli, poput „Auto je bilo okrenuto nalijevo“ te bi morali brzo odgovoriti da li je to istina ili laž. Neki bi ispitanici slobodno kretali očima, dok bi drugi trebali fiksirati pogled na centar ekrana, ili ugao gdje se predmet pojavio.
Istraživači su otkrili da su oni kojima je bilo dozvoljeno da spontano pomjeraju oči tokom prisjećanja bili znatno bolji od onih koji su se fokusirali na sredinu. Zanimljivo je, međutim, da su učesnici kojima je rečeno da fiksiraju pogled u ugao ekrana u kojem su se objekti pojavili ranije imali bolje rezultate od onih kojima je rečeno da fiksiraju pogled u drugom uglu. Ovo sugeriše da što su se pokreti očiju sudionika tokom kodiranja informacija više podudarali s onima koji su se dogodili tijekom preuzimanja informacija, to su oni bolje pamtili objekte. Možda je to zato što nam pokreti očiju pomažu da se prisjetimo prostornih odnosa između objekata u okruženju u vrijeme kodiranja.
Kretanja očiju mogu reflektovati i utjecati na više mentalne funkcije poput pamćenja i donošenja odluka, te tako ‘izdati’ naše misli, vjerovanja i želje. To nam znanje može pružiti način da poboljšamo mentalne funkcije, ali nas čini i ranjivijima suptilnim manipulacijama drugih ljudi.
