Posljednjih godina, pravilan odabir pacijenata, dostupnost biokompatibilnih intraokularnih leća (IOL) i poboljšane hirurške tehnike znatno su smanjili učestalost komplikacija u ekstrakciji uveitične katarakte zajedno s poboljšanom perioperativnom kontrolom upale i anticipativnim upravljanjem postoperativnim komplikacijama i na taj način poboljšali postoperativnu vidnu oštrinu.
dr. Melita Adilović
Dr. Melita Adilović, specijalizantica je 4. godine oftalmologije i optometrije Poliklinike sa dnevnom bolnicom Doboj jug. Od 2021 godine je kandidat doktorskog studija Biomedicine i zdravstva. Član je Medical Advisory board za Global Voice for Autism. Dio je operativnog tima u Specijalnoj Oftalmološkoj bolnici Royal oftalmologija u Doboju, te Poliklinike Srce Sarajeva. Polja njenog interesovanja su operativni zahvati katarakte, glaukom i intraokularne hipertenzije, okuloplastična hirurgija.
Katarakta je česta komplikacija hroničnog ili rekurentnog uveitisa i posljedica je hronične intraokularne upale i hronične sistemske i/ili lokalne terapije kortikosteroidima. Ujedno čini do 40% gubitka vida kod bolesnika s uveitisom i najčešća je indikacija za hiruršku intervenciju kod istih. Više na ovu temu piše dr. Melita Adilović.
Katarakte uzrokovane uveitisom čine otprilike 1,2% svih operacija katarakte i hirurški su zahtjevnije sa daleko manje predvidljivim postoperativnim ishodima. To je uglavnom zbog upalnih posljedica i strukturnih abnormalnosti od kojih mnoge ograničavaju vizuelni ishod. Prije uvođenja kortikosteroida, operacija katarakte na očima s nekontroliranim uveitisom imala je visoku učestalost teških komplikacija, što je rezultiralo izrazito lošijim vidom ili čak gubitkom oka. Posljednjih godina, pravilan odabir pacijenata, dostupnost biokompatibilnih intraokularnih leća (IOL) i poboljšane hirurške tehnike znatno su smanjili učestalost komplikacija u ekstrakciji uveitične katarakte zajedno s poboljšanom perioperativnom kontrolom upale i anticipativnim upravljanjem postoperativnim komplikacijama i na taj način poboljšali postoperativnu vidnu oštrinu. Postoperativna vidna oštrina ovisi o vrsti uveitisa. Oči s prednjim uveitisom imaju najbolji ishod, dok pacijenti sa stražnjim ili panuveitisom, Vogt-Koyanagi-Harada bolešću nešto slabiji, a pacijenti sa Behcetovom bolešću i simpatičkom oftalmijom imaju znatno lošiji vizuelni ishod najvjerojatnije zbog istodobne ozljede horioretine.
Uveitis povezan s juvenilnim idiopatskim artritisom (JIA) javlja se kod mlađih pacijenata i može biti povezan s komplikacijama kao što su nastanak katarakte, glaukoma, stvaranja sinehija, te trakaste keratopatije kao i cistoidnog makularnog edema. Od navedenih, katarakta je jedan od najčešćih posljedica uveitisa povezanih s JIA i koji vrlo često rezultira značajnim oštećenjem vida. Faktori rizika za nastanak katarakte su prisustvo stražnjih sinehija kao i dugotrajna okularna inflamacija. Prevencija razvoja mrene kao i njene maturacije presudna je kroz odgovarajuću kontrolu uveitisa. Međutim, često nisu ni sve preventivne mjere uspješne, pa je potrebno daljnje upravljanje koje se sastoji od medicinskih i hirurških tehnika. Prilikom odlučivanja treba uzeti u obzir različite faktore, uključujući vrijeme operacije i postavljanje intraokularne leće. Kontinuirano partnerstvo između dječjih reumatologa i dječjih oftalmologa može pomoći u osiguravanju što povoljnijih postoperativnih rezultata.
Nedavna retrospektivna studija Sijssensa i suradnika ispitivala je dugotrajne komplikacije nakon operacije mrene na afakičnim i pseudofaknim očima djece s uveitisom povezanim s JIA Intraokularna upala bila je pod „maksimalnom kontrolom“ najmanje tri mjeseca prije operacije. Nije bilo razlike u perioperativnom liječenju kortikosteroidima između te dvije skupine koja se sastojala od 19 afakičnih očiju i 29 pseudofakičnih očiju (od kojih je 5 imalo polimetilmetakrilatne IOL, a 24 akril). Nije bilo statistički značajne razlike u komplikacijama između dviju skupina. Cistoidni makularni edem bio je veći u skupini afakičara, ali nije postigao statističku značajnost. Oštrina vida bila je značajno bolja u pseudofakijskim očima od afakičnih očiju do 7 godina nakon ekstrakcije mrene. Nalazi sugeriraju da IOL u djece s uveitisom povezanim s JIA nisu faktor rizika za razvoj sekundarnog upalnog glaukoma. Autori su ponudili sljedeće relativne kontraindikacije za postavljanje IOL-a: dob <4 godine, hipotonija, komplikacija povezana s IOL-om kod drugih oka i plitka prednja komora
Studije koje su upoređivale fakoemulzifikaciju sa ECCE pokazale su da, iako se postoperativna oštrina vida nije razlikovala u obje tehnike, smanjena je učestalost klinički značajnih upala koje zahtijevaju liječenje fakoemulzifikacijom (41%) u uporedbi s ekstrakapsularnom ekstrakcijom (51%), kao i smanjene stopa postoperativnog CME, formiranje epiretinalne membrane i stvaranje stražnjih sinehija tehnikom fakoemulzifikacije. To se vjerojatno pripisuje smanjenom hirurškom vremenu i minimalnom rukovanju tkivom u tehnici fakoemulzifikacije.
Foto dokumentacija toka operativnog zahvata katarakte fakoemulzifikacijom sa ugradnom IOL-a kod 16godišnje pacijentice (uveitis uzrokovan JIL-om): (a+b+c) paracenteze i obavljanje sinehioloze, (d) hidrodisekcija, (e+f+g) fakoemulzifikacija, (h) stanje nakon sinehiolize sa okruglom centriranom pupilom i implantiranom Acry Soft intraokularnom lećom (i) aplikacija miostata, antibiotika kao i mjehurića zraka u prednju komoru.
(slike preuzete iz videa operacione sale Oftalmolologije Poliklinike sa dnevnom bolnicom Doboj Jug, operativni zahvat se učini koristeći se Centurion Vision Sistemom u lokalnoj topikalnoj anesteziji)
Operacija mrene kod pacijenata sa juvenilnim artritisom i recidivantnim uveitisom zahtijeva odabiranje adekvadnog vremena za operativni zahvat, pravilan odabir pacijenta koji razumije prednosti i nedostatke liječenja, nulta tolerancija na predoperativnu upalu, budna upotreba lijekova, pedantna hirurgija, promišljena odluka za ugradnju IOL-a, kontrola postoperativne upale i rano otkrivanje i agresivno upravljanje komplikacijama.
Sinergija reumatologa i oftalmologa, bolja dostupnost adekvatnih lijekova poboljšala je ishode u pedijatrijskim slučajevima s uveitisom povezanim s JIA-om, ali i dalje ostaje izazov za oftalmologa i treba donijeti odgovarajuću odluku o vrsti operacije i postavljanju IOL-a u skladu sa situacijom.
