Analiza stereotipnih ponašanja kod djece sa oštećenjem vida i njihov odnos prema stepenu oštećenja i prisutnosti dodatnih razvojnih teškoća

Piše: Ashar Čakrama, optičar

Djeca sa oštećenjem vida suočavaju se s brojnim izazovima koji nadilaze samu nemogućnost gledanja. Osim medicinskih i razvojnih aspekata, kod ove djece često se javljaju i određena stereotipna ponašanja – ponavljajuće radnje koje služe kao sredstvo samostimulacije ili kompenzacije za nedostatak vizualnih podražaja. Ova ponašanja mogu biti različita, od vizualne i motoričke samostimulacije do zvučnih i taktilnih oblika ponašanja, a njihovo prisustvo i učestalost ovise o stepenu oštećenja vida i prisutnosti dodatnih teškoća u razvoju. Ashar Čakrama, optičat piše više o ovoj temi.

Oštećenja vida definirana su kao sljepoća i slabovidnost.

Za edukaciju i rehabilitaciju, ispod je i potpunija podjela u kojoj se uz samo oštećenje vida koje je definirano oštrinom vida i širinom vidnog polja, spominju i eventualne dodatne teškoće u razvoju te se napominje i stepen teškoće koje dijete ima u odnosu na oštećenje vida

1. Djeca oštećenog vida sa blaže izraženim teškoćama u razvoju jesu slabovidna djeca koja na boljem oku, uz korekciju, imaju 10 do 40% normalne oštrine vida, zatím djeca s ostatkom vida većim od 40%, ali prognozom pogoršanja vida te djeca koja na boljem oku, uz korekciju imaju ostatak vida od 5 do 10%, ali se njime uspješno služe.
2. U tu skupinu ubrajaju se i praktično slijepa djeca s ostatkom vida od 5% ili suženim vidnim poljem do 20 stepeni, uz ostatak vida do 25% te potpuno slijepa djeca ako uz oštećenje vida nemaju nikakvo drugo oštećenje.
3. Djeca oštećenog vida s jače izraženim teškoćama u razvoju jesu slijepa i slabovidna djeca koja imaju i smetnje u drugim razvojnim područjima, kao što su smetnje u motorici, teškoće držanja tijela, usporen intelektualni razvoj, lakši gubitak sluha itd.
4. Djeca oštećenog vida s izrazitim teškoćama u razvoju jesu ona djeca koja uz oštećenje vida u granicama zakonskih definicija imaju smetnje na socijalnom i emocionalnom području, s umjerenom ili težom mentalnom retardacijom, sa simptomima autizma, s težim stepenom cerebralne paralize i/ili umjerenim ili težim gubitkom sluha, epilepsijom i slično.

Smatra se da se danas u svijetu uz medicinsku obradu i procjenu oštećenja vida provodi i procjena funkcionalnog vida na osnovu koje se dobiju podaci kako dijete koristi svoj vid u svakodnevnom životu. Ova procjena je važna da bi se utvrdilo kako što bolje poticati dijete, zbog toga što će se dvoje djece sa potpuno istim ostatkom vida (istom vidnom oštrinom i širinom vidnog polja) potpuno različito koristiti svojim vidom. Jedan od njih se može ponašati kao potpuno slijepo dijete i oslanjati se na auditivne i taktilne informacije, dok će se drugo ponašati kao potpuno videće dijete.(29)

Uzroci oštećenja vida u ranoj dječjoj dobi se mogu podijeliti na urođene i stečene. Urođena oštećenja vida se odnose na razna naslijeđena i oštećenja vida nastala zbog različitih uzroka tokom trudnoće (to su npr. prenatalna katarakta, oštećenja vidnog živca i cerebralna oštećenja vida), dok se u stečena oštećenja vida mogu ubrojiti oštećenja vida nastala tokom ili nakon poroda, a uglavnom suto retino patijapraematurus, cerebralna oštećenja vida nastala zbog hipoksije, oštećenja vida uzrokovana traumom oka ili glave te infekcijom oka. Oštećenje vida ne zalivata samo područje senzorike, nego utiče na cjelokupan razvoj i život osobe. Iz toga se može doći do zaključka kako oštećenje nije samo medicinski problem. već i psihološki, edukacijski, socijalni itd.(30)

4.1. Oblici stereotipnih ponašanja specifični za djecu s oštećenjem vida

Vizualne samostimulacije čine velik dio stereotipnih ponašanja koja su karakteristična za djecu s oštećenjem vida. Savremeni naučnici koji se bave ovom problematikom navode da su neke od najučestalijih vizualnih samo stimulacija:

✓ okulodigitalni fenomen,

✓kompulzivno zurenje u svjetlost

✓ i buljenje.(11)

4.1.1.Okulodigitalni fenomen

Okulodigitalni fenomen uglavnom je stereotipno ponašanje koje se pojavljuje isključivo kod oštećenja vida. Okulodigitalni fenomen podrazumijeva manipulaciju očne jabučice, što može biti ružan prizor posmatračima koji nisu upoznati s manirizmima populacije oštećenog vida. U literaturi se spominju tri vrste manipulacije očne jabučice: trljanje, pritiskanje i bockanje. (62) Trljanje očiju je prirodno ponašanje koje se javlja kod većine djece kad su umorni ili imaju alergije. S druge strane, smatra se i da je pritiskanje očnih jabučica ponavljajući manirizam koji djeca s oštećenjem vida koriste u svrhu samostimulacije.(3)

Pritiskanje očnih jabučica je lokalizirajući znak. S obzirom na tada se pojavljuje kod teškog, bilateralnog oštećenja vida, obično kod oštećenja mrežnice. Ne javlja se kod potpune sljepoće, ni kod kortikalnog oštećenja vida. Zbog tog razloga može pomoći stručnjacima kod dijagnostike oštećenja.

Bolni osjeti stimuliraju završetke optičkih živaca i proizvode svjetlosne podražaje nakortikalnom nivou. To stvara samostimulaciju kod djece sa oštećenjem vida, što može pojačati takvo ponašanje. Bockanje očnih jabučica klasificirano je kao stereotipno ponašanje, ali i kao samoozljeđivanje, jer može uzrokovati oštećenja na jabučicama. Uglavnom se pojavljuje kod djece sa mentalnim oštećenjima, sa ili bez oštećenja vida.(4)

4.1.2. Zurenje u svjetlost

Zurenje u svjetlost jesam stimulirajuće ponašanje u kojem djeca sa oštećenjem vida imaju potrebu zuriti u svjetlost kroz produženi period vremena. Ovo ponašanje je često prisutno kod djece sa cerebralnim oštećenjem vida.

Savremeni naučnici predlažu da se može postaviti prijedlog dijagnoze celebralnog vidnog oštećenja  ukoliko se primijeti intenzivno zurenje u svjetlost, ali da bi se ta dijagnoza svakako trebala potvrditi daljim istraživanjima.(15)

4.1.3. Buljenje

Neka djeca sa oštećenjem vida brzo trepere s prstima pred očima. To je također jedan oblik samo stimulacije, zbog toga što treperenjem prstiju djeca mijenjaju intenzitet izvora svjetlosti.

Djeca koja manifestiraju ovo ponašanje također spadaju u grupu koja zuri u svjetlost, pa se zbog toga ova pojava smatra ekstenzijom zurenja u svjetlost i također može biti indikacija kortikalnog vidnog oštećenja.(15)

4.2. Ostala stereotipna ponašanja kod djece sa oštećenjem vida

Stereotipna ponašanja koja se često mogu uočiti kod djece saoštećenjem vida uključuju motoričke aktivnosti kao što su repetitivno ljuljanje tijela, zamahivanje rukama, ljuljanje, lupanje i klimanje glave i druge. Jednako tako je, prema mnogim istraživanjima, ljuljanje tijela jedno od najčešće izraženih motoričkih ponašanja zabilježenih kod djece sa oštećenjem vida.

Smatra se da mnoga djeca sa oštećenjem vida koriste ljuljanje tijela kao samostimulaciju zbog lošeg motoričkog razvoja i zbog toga što ne mogu doseći ciljeve motoričkog razvoja primjerene djeci njihove dobi.(17)

Razlikuje se 11 najčešćih stereotipnih ponašanja koja se javljaju kod djece sa oštećenjem vida:

1. Sisanje palca ili prstiju;
2. Ljuljanje tijela;
3. Ljuljanje glave;
4. Povlačenje kose;
5. Repetitivni pokreti prstiju i ruku;
6. Repetitivna manipulacija objektima;
7. Repetitivni pokreti brisanja ili trljanja;
8. Pritiskanje očnih jabučica;
9. Grimase;
10. Mrmljanje i cviljenje;
11. Njuškanje i mirisanje.

Rezultati ključnih studija ponašanja djece sa oštećenjem vida ukazuju na to da su ljuljanje tijela i manipuliranje očnim jabučicama najučestalije izražena i najdominantnija stereotipna ponašanja u repertoaru ponašanja djece sa oštećenjem vida.(26)

Mnoga istraživanja djece sa oštećenjem vida pokazuju da postoji povezanost između stupnja oštećenja vida i učestalosti i trajanja stereotipnih ponašanja. Istraživanja su pokazala veću zastupljenost učestalost stereotipnih ponašanja kod djece koja su bila potpuno slijepa, nego kod djece koja su imala iskoristive ostatke vida. Ovi rezultati potvrđuju teoriju da dijete sa težim oštećenjem vida prima manje vizualne stimulacije od djeteta koje ima neki ostatak vida.

Oštećenja vida i dodatne uticajne teškoće

Sinatra se da dvije trećine osoba sa oštećenjem vida imaju neke dodatne uticajne teškoće. Pod dodatne uticajne teškoće ubrajaju se sljedeće:(2)

✓ Intelektualne teškoće;

✓ Poremećaji iz spektra autizma;

✓ Teškoće učenja;

✓ Cerebralna paraliza;

✓ Oštećenja CNS-a;

✓ Emocionalne teškoće;

✔ Različiti sindromi i bolesti.

Svako dodatno oštećenje povećava uticaj koji senzornooštećenje ima na život djeteta, zbog toga što ograničava djetetovu sposobnost kompenzacijegubitka vizualnih informacija. Dodatne uticajne teškoće mogu smanjiti sposobnost djeteta da se nosi s vanjskim okruženjem, što može voditi povećanju stereotipnih ponašanja.

Neka djeca sa oštećenjem vida mogu imati i dodatne uticajne teškoće kao što su teškoće učenja, emocionalni problemi ili poremećaji govora i jezika. Sve ove dodatne teškoće mogu biti uzrok stereotipnih ponašanja. Djetetu s oštećenjem vida, zbog stereotipnih ponašanja koja ispoljava, lahko može pripisati dijagnoza poremećaja iz spektra autizma kao objašnjenje ovakvih ponašanja. Stereotipna ponašanja koja su djetetov način suočavanja s nedostatkom senzornih podražaja lahko se mogu pripisati “autističnim ponašanjima” bez da u pozadini oštećenja stoji i poremećaj iz spektra autizma. S druge strane, stereotipna ponašanja mogu se pripisati isključivo oštećenju vida, što može dovesti do tzv. maskiranja- simptoma poremećaja iz spektra autizma, pa se tako može dogoditi da dijete ne dobije valjanu dijagnozu i prikladne edukacijsko rehabilitacijske intervencije i tretmane.(2)

U jednom istraživanju je dokazano kako na 10.000 osoba u prosjeku ima 18.1 osoba s oštećenjem vida, od čega su 6.3 osobe s izoliranim oštećenjem vida i 11.8 osoba sa oštećenjem vida i dodatnim uticajnim teškoćama. Autor navodi da su genetske bolesti uzrok više od polovice izoliranih oštećenja vida. Rezultati istraživanja pokazali su da se od dodatnih uticajnih teškoća najviše javljaju teškoće učenja (86%) i cerebralna paraliza (53%).(22)

Kod najtežih slučajeva (djeca sa određenim stepenom cerebralnihoštećenja) stereotipna ponašanja odrazila su se kao loš motorički repertoar ponašanja, karakteriziran arhaičnim i netečnim motoričkim obrascima. Kod ove djece ne javljaju se stereotipna ponašanja tipična za djecu sa oštećenjem vida (pritiskanje očnih jabučica), a kao razlog tome navode nedovoljno razvijene motoričke obrasce koji ne dozvoljavaju takvoj djeci razvoj pokreta koji bi omogućili razvoj takvih stereotipnih ponašanja. Autori ovog istraživanja su zaključili da se kod ove djece, od stereotipnih ponašanja najčešće mogu primijetiti sisanje palca i prstiju i grimase, obzirom da su to ponašanja koja ne zahtijevaju kompleksne motoričke obrasce.

Kod ostalih dodatnih uticajnih teškoća javljaju se stereotipna ponašanja karakteristična za djecu s oštećenjem vida, ali i mnoga druga karakteristična za dodatne uticajne teškoće. Važno je napomenuti da se kod djece sa poremećajima iz spektra autizmastereotipna ponašanja javljaju kao reakcija na anksioznost, te da, za razliku od djece saoštećenjem vida, na ublažavanje ili smanjivanje njihovih stereotipnih ponašanja socijalna i senzorna stimulacija ne djeluju.(23)

Zaključak je kako je osnovna razlika stereotipnim ponašanjima djece sa izoliranim oštećenjem vida i djece sa oštećenjem vida dodatnim uticajnim teškoćama u tome što se stereotipna ponašanja djece sa izoliranim oštećenjima vida s dobi smanjuju i nestaju, zbog toga što djeca očuvanih intelektualnih sposobnosti osvijeste stereotipna ponašanja i svoju energiju i pažnju usmjeravaju na prikladan način. Kod djece sa dodatnim uticanim teškoćama ovo nije slučaj, pa tako neka stereotipna ponašanja ostanu trajna.