Najraniji poznati dokaz nekoga s protetičkim okom datira još od 2900 g. pr.n.e. To su bili ostaci iranske žene, vjerovatno sveštenice, koja je imala umjetno oko. Njeno oko napravljeno je od gline prekrivene zlatom, a zlatne su niti to oko držale na mjestu. Bitno je napomenuti da su se ovakve oči, u ovo vrijeme, nosile s vanjske strane očne duplje. 

Iako ih nisu nosili živi pacijenti, protetičke su se oči ekstenzivno koristili u drevnom Egiptu u toku procesa mumificiranja. Postoje dokazi da su Rimljani i Egipćani nosili protetičke oči oko 500 g. pr.n.e. ali su se i one nosile izvan očne duplje.

Tek u kasnom 16. stoljeću se moderna protetika počela razvijati. Francuski hirurg Ambroise Paré smatra se prvim koji je razvio umjetne oči koje su bile ugrađene u duplju, iako je razvio i one koje su bila izvan duplje.

Otprilike u isto vrijeme, venecijanski staklopuhači su stvarali staklene umjetne oči koje su zamijenile oči napravljene od zlata, drveta i drugih materijala, iako su bile vrlo neugodne. Ove tehnike su kasnije prilagodili Francuzi, a zatim su usvojili i poboljšali Njemci, koji su ih polako učinili izdržljivijim. Također su po prvi put rađene po narudžbi za individualne pacijente. Polimetil metakrilat je danas popularan i izdržljiviji od stakla.