Mnogi ljudi rođeni su slijepi, ili su oslijepili vrlo rano – kao bebe, zbog komplikacija.

Međutim, mnoge slijepe osobe nemaju problem s percepcijom predmeta. Za njih predmet ima visinu, širinu, dubinu i teksturu i obično mogu stvoriti sliku cijelog predmeta, samo što nema boje.

Ako je osobi teško konstruirati mentalni sliku stola koji nema boju, čak ni bijelu ni crnu, to je zato što je slijepa. Oni koji imaju čulo vida vizualiziraju svijet i sve oko njih percepirajući ‘granice’ između predmeta koji su bogati različitim talasima svjetlosti, koje vidimo u različitim bojama. Slijepe osobe grade sliku koristeći osjećaj dodira, i slušajući eho ‘klikova’ jezikom i udarce štapa za hodanje, jer se ti zvukovi odbijaju od okoline, a ta se tehnika zove eholokacija.

Slijepi ljudi ‘vide’ mnogo slika, samo što te slike nisu vizualne. Naučnici neurologije i stručnjaci za mozak vjeruju da je u pitanju ‘vizualni’ korteks koji igra ključnu ulogu u mapiranju okoline kod slijepih.  Kod onih koji imaju vid, vizualne informacije prvo idu do vizualnog korteksa, koji se nalazi u okcipitalnom režnju na zadnjem dijelu mozga. Od tog područja, idu do parijentalnog režnja koji generira svjesnost lokacije predmeta. Onda informacija putuje do temporalnog režnja koji identifikuje predmet. 

Kada slijepi čitaju brajevo pismo, koristeći čulo dodira, senzorne informacije se šalju i prerađuju u vizualnom korteksu. Koristeći dodir, dobivaju osjećaj prostora. 

Za one koji ne vide ali su vješti s tehnikom eholokacije, informacija zvuka također prolazi kroz vizualni vorteks. Njihovi mozgovi koriste eho da bi napravili ‘mapu’, koja je nekad toliko detaljna da mogu ići na vožnju bicikla na planini, igrati košarku i sigurno istraživati nova okruženja. 

Jasno je da je otkrivanje vizualnih kontrasta samo jedna od mnogih metoda za sagledavanje stvarnosti. Ali kada pokušavamo zamisliti svijet koji se ‘gleda’ sluhom ili dodirom, radi se o automatskom slikanju odjeka i tekstura stvarajući vizualnu sliku izgrađenu od kontrasta između svjetla i tame. Pa kako onda mentalne slike izgledaju za slijepe?

„Jednostavno stvaram sliku stola. Mi (slijepi) nemamo pojma šta radi naš mozak. Jednostavno percipiramo – a to je najljepši dio svega. Sva ta „psihologizacija“ teška je za objasniti, ali jednostavno funkcioniše. Jednostavno ne znate kako se to dešava, ali se dešava,“ rekao je za Life’s Little Mysteries Paul Gabias.

Cr: Natalie Wolchover, Livescience, Life’s Little Mysteries