Miopija je čest problem, ali da li često pogrešno razumijevamo njene korijene i načine liječenja?
Nekim ljudima vid počinje da se kvari u tinejdžerskim godinama i počinju nositi naočale. Nešto što je nekad samo bila samo blago mutna tačka preraslo je u potpuno zamagljen vid. Zašto se to dešava? Možda volite puno čitati, a možda su to samo geni.
Vjerovatno ste i vi dobili takav odgovor, ukoliko ste kratkovidni.
Neka nedavna istraživanja, ipak, ukazuju da to možda nije jedini razlog. Mnoge druge stvari mogu biti uzrok kratkovidnosti i lošeg vida. I uz samo neke manje mjere opreza moguće je spriječiti loš vid kod djece.
Ideja da je loš vid primarno genetski nikad nije bila 100% dokazana. Ipak, kratkovidnost je poput epidemije, 30-40% ljudi u Evropi i SAD-u treba naočale, a u nekim Azijskim državama taj broj gotovo doseže 90%.
Upitajmo Eskime
Dok starija generacija eskima nije imala skoro nijedan slučaj kratkovidosti, između 10-25% njihove djece su bile potrebne naočale. „To nikada ne bi bilo moguće sa genetskom bolešću“, kaže Nina Jacobsen iz Univerzitetske bolnice Glostrup u Kopenhagenu. U tom istom periodu, Inuiti (eskimi) su počeli da napuštaju svoj tradicionalni način života lova i ribolova radi zapadnjačkog načina života – što je mnogo vjerojatniji uzrok njihovog opadanja. „Kratkovidost je industrijska bolest“, kaže Ian Flitcroft iz Dječije univerzitetske bolnice u Dablinu. Naši geni možda još uvijek igraju ulogu u odlučivanju ko postaje kratkovid, ali problemi su počeli da se pojavljuju tek kroz promjenu okruženja.
Dio te promjene bile bi obrazovanje i pismenost – jedno od najčešćih objašnjenja za kratkovidost. U početku se činilo da su dokazi jaki: samo pogledajte more blistavih naočala u bilo kojoj sveučilišnoj predavaonici ili akademskoj konferenciji, i činilo se da ćete pronaći dokaz poveznice.
Ipak, epidemiološke studije pokazuju da su efekti mnogo manji nego što se vjerovalo. „Što smo to više proučavali i mjerili koliko ljudi čitaju, činilo se da asocijacija više nestaje“, kaže Flitcroft. Jedna velika studija koja je pratila napredak djece u Ohaju nije pokazala nikakvu korelaciju s čitanjem, iako još ne bismo trebali potpuno isključiti efekat.
Umjesto toga, mnogi sada tvrde da je vrijeme provedeno u zatvorenom prostoru, a ne čitanje samo po sebi, ono što je najvažnije. Studije za studijom, iz Evrope, Australije i Azije, pokazale su da ljudi koji provode više vremena napolju imaju mnogo manje šanse da postanu kratkovidi od ljudi čiji su životi uglavnom zatvoreni u četiri zida.
Zašto? Jedno popularno objašnjenje je da sunčeva svjetlost na neki način hrani oči. Skot Rid sa Tehnološkog univerziteta u Kvinslendu, na primer, nedavno je opremio grupu školaraca posebnim satom koji je bilježio njihove ukupne pokrete i intenzitet svjetlosti, svakih 30 sekundi tokom dvije nedjelje.
Ispostavilo se da djeca s dobrim vidom nisu ništa aktivnija od djece sa naočalama – isključujući mogućnost da vježbanje i općenito dobro zdravlje štite oči. Umjesto toga, činilo se da recepti za naočale zavise, gotovo isključivo, od vremena provedenog na suncu. Jarka sunčeva svjetlost može biti hiljadama puta intenzivnija od unutrašnjeg osvjetljenja (iako vaše oči mogu da prikriju razliku) – i što su djeca uživala više sunčeve svjetlosti, manja je vjerojatnoća da će im trebati naočale.
